KAMO IDE ČOVJEČANSTVO?

1. Formulacija problema

 Ovo nije nikakvo futurističko pitanje.  Ovo je pitanje današnjice.  Što će biti sutra, kada je to sutra neočekivano blizu?  Danas svijetom vlada kaos koji se samo djelomično kontrolira i u tijeku je preustrojavanje po nekom novom svjetskom poretku, za koji nitko ne zna zapravo kako bi trebao izgledati.  Novi svjetski poredak trebao bi biti pravedan za sve.  Ne bi trebalo biti nikakve diskriminacije i nitko ne bi u ničemu oskudjevao.  Svaki drugi poredak, koji bi preferirao grupicu "vodećih" zemalja, bio bi nepravedan.

 Osim novog svjetskog poretka, pitanje koje je s ovim obuhvaćeno je i naš odnos prema razvoju inteligentnih strojeva, genetike, kao i morala.  Je li moguće da razvojem strojeva dovedemo čovječanstvo pred totalno uništenje?!  Svi znanstvenici koji trenutno rade na razvoju inteligentnih strojeva, kao i na genetskim istraživanjima, moraju razviti novi osjećaj za moral, moraju dobro razmišljati o posljedicama svog rada i objave svog rada širokoj javnosti.  Na kraju krajeva, danas se kaže da živimo u globalnom selu, pa treba razmišljati i kako će to globalno selo reagirati na informacije koje im se daju.  U tom globalnom selu ima puno terorista i potencijalnih terorista, kao i luđaka koji bi htjeli uništiti dio ili sve ljude, te bi oni mogli te informacije uništiti.  Drugim riječima, nalazimo se u informacijskom društvu, gdje je moć znanje, posjedovanje informacija.  Isto kao što se nekad nečija moć mjerila u broju robova, pa u veličini posjeda, pa u novcu, danas se mjeri u informacijama koje posjeduje.

 Nedavna otkrića da su neki ljudski geni patentirani, postavlja mnoga nova pitanja: hoćemo li plaćati nekoj korporaciji zato što posjedujemo neki gen?!  Što će biti ako nemamo za platiti?  Hoće li nam se taj gen ukloniti nasilno?!  Koliko god to zvučalo kao neki mračno SF, to je naša sutrašnjica ukoliko ne definiramo neke osnovne odrednice što nam je raditi.  Može li se patentirati ljudski gen?  To zvuči isto kao pitanje može li se patentirati mačka?  Ili kit?!  Treba uvesti zakonske zabrane patentiranja takvih, ali i drugih stvari koje tangiraju cijelo čovječanstvo.  To je isto kao da je Newton patentirao svoja tri čuvena zakona: ona ne spadaju u njegove izume, nego u prirodne zakone.  Da ih on nije otkrio, oni bi i dalje postojali i utjecali na naše živote!  Postoji i pitanje cigareta: ako se zna da cigarete uzrokuju smrt, zašto se dopušta njihova proizvodnja?!

2. Rasprava o sutrašnjici

 Razvoj svjesnih i inteligentnih strojeva koji će istrijebiti čovjeka donedavno je spadao u čistu znanstvenu fantastiku.  Međutim, suočeni sa sve bržim razvojem u području računarskih znanosti, moramo se zapitati koliko još vremena imamo?  Prema sadašnjim procjenama, do kraja 21. stoljeća, strojevi će se moći samostalno reproducirati, a to znači da im čovjek više neće biti potreban.  Da li će strojevi krenuti u uništenje ljudi, jer ih ima previše na Zemlji, te troše previše dragocjenih resursa ili će potpuno ignorirati ljude ili nešto treće, to je pitanje koje ostaje za vidjeti.

 Mnogi su čuli za temeljne zakone robotike, koje je formulirao Isac Asimov.  One ukazuju na to što bi svaki inteligentni robot morao imati.  No, nitko još nije niti pokušao takva načela ugraditi u neki od robota kojih ima zajedno s eksperimentalnim milijun momentalno za Zemlji.  Zašto?  Jer je problem kako robotu objasniti što je čovjek.  Je li to biće sa superiornom inteligencijom?  Ako se ovako nastavi razvoj robota i računala, onda to neće biti istina u doglednoj budućnosti.  Ljudi mogu biti različitih veličina, viši, niži, deblji, mršaviji, invalidi, itd.  To nije nimalo jednostavno objasniti stroju.  Ako želimo implementirati zakone robotike, onda već sada treba početi smišljati načine kako definirati čovjeka, kako ga objasniti stroju.

 Pitanje razvoja, pitanje kamo ide čovječanstvo, nikako nije pitanje za poslovne ljude ili političare.  Naime, u mnogim državama su oni povezani, a za poslovni svijet nema dvojbe: treba nastaviti gospodarski rast.  U tome ne bi bilo ništa loše kad taj rast ne bi išao na štetu čovječanstva.  Trenutno se Zapad nalazi u najdužem period bez recesije u povijesti.  Tome pridonosi stvaranje umjetne potrebe za kupnjom određenih proizvoda.  To samo po sebi i ne mora biti loše: problem je što se radi s tako dobivenim sredstvima.  Jesu li tako dobivena sredstva uporabljena u svrhu razvoja čovjeka i čovječanstva?  Ili u svrhu ugrožavanja ionako već alarmantno ugrožene opstojnosti čovječanstva?  Što bi bilo kad bi se stečena znanja zlouporabila?  Ako bi neka teroristička organizacija sintetizirala virus za koji ne postoji lijek i raširila ga po svijetu – što bi se dogodilo?

 Današnji svijet suočen je i sa mnogim drugim problemima o kojima treba raspravljati: problem veličine populacije, koja je odavno prešla onu koju naš maleni planet može podnositi; problem pitke vode, jer je nje sve manje, a žednih usta je sve više; problem ozonskih rupa, koje se svake godine sve više i više šire, a bogate države ne smišljaju način kako bi neutralizirale taj efekt, tj. ne ulažu napore u smjeru traženja "protuotrova"; problem zagađenja okoliša od automobilskih plinova (postoje patentirani elektični automobili, ali se oni ne proizvode, zašto?!) do kiselih kiša, ljudsko upletanje u velike šumske požare kako bi se dobilo zemljište za poljoprivredne kulture, itd.

 Svi ovi primjeri upućuju na potrebu razvoja svijesti o trenutku u kojem se nalazimo, a tu ulogu imaju mediji.  Pitanje medijskih sloboda ne svodi se na to koliko se štetnih reklama može pustiti u jednom satu, nego u tome da se omogući razvoj svijesti, umjetnosti, fundamentalne znanosti i morala, što se u današnjim medijima u svijetu ne događa (čast izuzecima).  Medije zanima više da li je neka princeza obukla u haljinu određenog dizajnera ili s kim je otišla na piče, nego što ih zanimaju stvarni ljudski problemi.  Ono što bi mediji morali napraviti, to je izbaciti reklamiranje proizvoda koji štete ekologiji, zdravlju čovjeka i razvoju čovječanstva, kao što su cigarete, benzinski i dizel automobili, plastični i bionerazgradivi proizvodi i sl.  S druge strane željeznica sama po se i ne zagađuje toliko okoliš, ali je kod nas pred stečajem!

 Čovjek je davno zakoračio na Mjesec.  Nakon toga je stao s putovanjima izvan orbite.  Zašto?  Jer se Mjesec tada nije mogao ekonomski iskoristiti?  Ne, nego zato što je zahtjevao prevelike izdatke, a malo je bilo opipljivih rezultata.  No to nije razlog za odustajanje od svemirskih istraživanja, nego razlog da se još više upre u tom smijeru.

3. Zaključci

 Treba se razvijati u svemir i tamo tražiti prostore za rast.  Potrebno je ulagati u fundamentalne znanosti i istraživanja, jer mi još uvijek ne znamo odgovore na mnoga pitanja koja nas zanimaju.  Treba zaustaviti nekontrolirani razvoj tehnologije koji je stimuliran tržišnom ekonomijom i borbom za što veći profit.  Bez obzira što kod nas tržišna ekonomija još uvijek ima pozitivan prizvuk, ona nije nimalo pozitivna zbog toga što nas vodi u propast.  Što će nam brži procesor kad ni ovaj ne iskorištavamo u svakodnevnom radu onoliko koliko bi se moglo?  Ili što bi bilo loše u tome da se deset ili dvadeset godina proizvodi isti model automobila, a ne da se svake godine izlaze novi modeli?  Ionako nemamo para da bi svake godine kupovali novi automobil, a uz to se zaboravlja i osnovna funkcija automobila: prijevoz.  Svrha automobila je da se s njim vozimo, a ne da svake godine kupimo novi!  Zašto kupujemo novi?  Jer nas reklame i mediji pritšću da potrošimo još malo više kako bi još malo više morali zaraditi kako bi opet i to potrošili.  Reklame bi trebalo zabraniti kako bi se suzbio gospodarski rast utjecajem na ljude: gospodarski rast ne smije se tražiti u prodavanju staroga u novom pakovanju, nego u potpuno novim stvarima, kao na primjer, procesoru na potpuno drugoj arhitekturi umjesto na istoj arhitekturi samo malo ubrznoj, kao što se danas događa.  Ili uvođenjem ekoloških auta umjesto stalnog mijenjanja izgleda već postojećih koji zagađuju okoliš.

 Razvojem duhovnosti, umjetnosti i kulture, te širenjem u svemir, može se smanjiti mogućnost uništenja čovječanstva po bilo kojem od scenarija od udara meteora do istrebljenja od strojeva koji su svjesni.  No za to treba suzbiti razvoj tehnologije diktiran tržištem, te usmjeriti energiju u fundamentalne znanosti i otkrića koja ne donose brz i lagan profit, nego su ona zbog kojih je znanost i nastala: da se odgovori na pitanja kako smo postali, kako je nastao svemir, kako putovati iznad brzine svjetlosti, što je vrijeme, što to čini prostor, postoji li bog (i koji ako da), kao i mnoge druge tajne, te nađe ujedinjena teorija sila koja će se dokazati.  Ostaje puno pitanja koja treba raspraviti, ali i veliko pitanje: kako bi se odluke koje bi trebali donijeti znanstvenici i umjetnici mogle sprovesti bez političke i ekonomske moći?  Sam strah od uništenja neće izvršiti pritisak na multinacionalne kompanije da se okrenu napretku čovječanstva, a niti natjerati političare da izvrše pritisak na takve kompanije.  Čak što više, već danas su mnoge kompanije jače od pojedinih država.  Izlaz može biti u prelasku iz potrošačkog u znanstveno društvo, gdje bi vodeću riječ imali stručnjaci, gdje bi cijelo čovječanstvo moglo o svemu ravnopravno odlučivati.  To znači ukidanje moći velikih kompanija, ali i ukidanje nacionalnih država, jer jedna odluka o povećanju proizvodnje u nekoj državi utječe na cijeli svijet, a ne samo na tu državu.  Računalne mreže mogu omogućiti razvoj takvog društva, tj. neprekidni referendum svih ljudi svijeta o svim pitanjima.